Connect with us

FILM

Beldocs 2019: Sunce zalazi na istoku – Film o poslednjim danima SSSR-a!

Film Sunce zalazi na istoku je pesnički dokumentarac o svakodnevnom životu sovjetskog seljaka, a ujedno i debitanski film mladog rediteljskog dvojca koji čine AgneDovydaityte i Alexander Belinski. Prema rečima reditelja, to je film ne samo o razdoblju pre pada Sovjetskog Saveza, već i o borbi čoveka od vere da održi svoj život stabilnim u vreme […]

Published

on

Film Sunce zalazi na istoku je pesnički dokumentarac o svakodnevnom životu sovjetskog seljaka, a ujedno i debitanski film mladog rediteljskog dvojca koji čine AgneDovydaityte i Alexander Belinski. Prema rečima reditelja, to je film ne samo o razdoblju pre pada Sovjetskog Saveza, već i o borbi čoveka od vere da održi svoj život stabilnim u vreme brzih promena.

Agne Dovydaityte i Alexander Belinski: Svako ko bude gledao naš film otvorenog uma i srca, naći će mir u sebi

Upravo će ovaj film publika dvanaestog izdanja Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Beldocs koji se održava od 8. do 15. maja u više bioskopskih dvorana, moći da pogleda u okviru selekcije pejzažnih filmova Lanscape u petak, 10. maja u 16.30 u Muzeju Jugoslovenske kinoteke, nakon čega će biti održan program “Q&A” sa rediteljima. Tim povodom, razgovaramo sa njima o iskustvu tokom snimanja filma na kojem su radili bez ičije pomoći, o utiscima i publici kojoj je film namenjen.

Šta vas je inspirisalo da snimite ovaj film?

Agne: Dok sam studirala novinarstvo u Londonu, živela sam prilično užurbanim životom i borila sam se da nađem mir u svakodnevnom životu. Okrenula sam se čitanju i pronašla dnevnik mog dede, jedini koji sam sačuvala nakon njegove smrti dok su svi ostali uništeni. Sačuvani dnevnik bio je iz 1984. godine, i više je bio neka vrsta zapisnika. U njemu se jasno vide napori čoveka da ostane dosledan svojim vrednostima i veri u trenucima političkih i društvenih promena. Taj dnevnik delovao je na mene smirujuće jer opisani likovi u njemu zajedno sa mojim dedom nisu bili moralno neutralni. To su potpuno prosečni ljudi koji su ponekad donosili dobre, a nekad loše odluke o kojima su promišljali. Tokom mojih studija, upoznala sam Aleksa koji me je upoznao sa kamerom, posebno sa filmom sa kojim se nikada pre nisam susrela – usporenim filmom, pejzažnim filmom itd. U nekom trenutku sam mu ispričala za dnevnik i zaključili smo da bi to mogla biti dobra tema za kontemplativni film, tako da smo se nakon završetka studija preselili u Litvaniju.

Alex: Kao što je Agne spomenula, bio sam zainteresovan za kontemplativne i landscape filmove neko vreme, kao i za snimanje filma uopšte. Dok nisam znao za dnevnik, putujući po Litvaniji tokom nekoliko poseta, bio sam zaintrigiran pejzažima napuštenih sela, fabrikama, mašinama, i istorijskim razvojem o kome su govorile ove relikvije,ali ne samo zato što me je sve to podsetilo na moju rodnu Ukrajinu. Tako da, prirodno, kada smo putem dnevnika upoznali osobu koja je živela u ovim predelima, ideja da iskombinujemo obe priču u jednu učinila se kao čin sudbine.

Kako ste zadovoljni prijemom filma kod publike?

Beldocs je drugo mesto na kom će film biti prikazan zbog čega se mnogo radujemo. Imali smo premijeru na Ji.hlava Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Češkoj, i nadamo se da ćemo imati prilike da ga prikažemo i u okviru drugih festivala ili umetničkih prostora u budućnosti. Iskoristićemo priliku da preokrenemo ovo pitanje i pojasnimo da je samo dvoje ljudi radilo na ovom filmu – reditelji Alexander Belinski i Agne Dovydaityte – odnosno nas dvoje bez produkcijske kuće, bez finansiranja i bez budžeta. Smislili smo koncept, snimili ga, uredili i sad pokušavamo sami da ga “iznesemo” u svet. Iako ne menja kvalitet filma, mislimo da to utiče na način na koji gledamo film, posebno jer se radi o našem debitantskom i veoma ličnom filmu. Film zahteva određenu dozu strpljenja od publike, i što je najvažnije – otvoreno srce. Mislimo da svako ko bude pristupio gledanju filma otvoreno uma i otvorenog srca, da će biti u stanju da nađe svoj mir ili mir svoje porodice – nakon svega, svi mi smo došli iz zemlje u nekom trenutku.

Nakon projekcije filma, bilo je veoma lepo čuti neke gledaoce kako ih je film zaista dirnuo. Jedna osoba je čak izjavila da je ovo film za nesrećne ljude, da ga srećna osoba ne bi cenila. To je bilo prilično zanimljivo zapažanje, pošto smo mi u duši, namenili ovaj film ljudima koje je istorija zaboravila. Takođe je bilo zanimljivo to što su neki ljudi mislili da smo snimali film, dok smo ga mi snimili Panasonicom GH4 sa vintage Sovjetskim sočivom koji snimku daju grub i nesavršen karakter negirajući obično “sterilan” izgled digitalnih snimaka i namerno nismo hteli da ponovimo snimak, pa je to za nas predstavljalo kompliment. Da smo imali veći budžet bilo bi lepo da snimimo film. Veoma je teško odgovoriti da li smo zadovoljni reakcijom publike još uvek. Kada sami radite na razvoju, produkciji i post – produkciji, to zahteva mnogo više vremena. Bilo kako bilo, smatramo da je vredelo ako je film dotakao srce bar jednoj osobi, ako ga je podstaklo na razmišljanje i učinilo ga manje nesrećnim.  

Na koji način ovaj film produbljuje razmišljanje o nama samima?

Smatramo da je za svakog gledaoca ponaosob subjekat veoma ličan, kao što je način na koji film utiče na ljude individualan i zasniva se na njegovom odnosu sa porodicom, okruženjem, prirodom, njima samima, filmom itd. Mislimo da mnogi slični filmovi – usporeni ili landscape filmovi – pružaju neverovatnu slobodu gledaocima da dopuste svojim mislima da lutaju, da objasne uspomene i svet, zamagljujući granicu između filma i naših ličnih svetova.

Da li ste promenili perspektivu urbanog života dok ste snimali film?

Ne baš, s obzirom na to da film nije snimljen sa namerom da pokaže “da je urbani život loš, odvojen i slično”. To postoji, to je neizbežno. Iako nismo eksplicitno pokazali grad uopšte, njegovo prisustvo se implicitno oseća u filmu: na primer, snimali smo jednostavno polje na kom je ležao stub. Kada bi se taj stub podigao, ovo prethodno udaljeno mesto bilo bi povezano sa gradom; ili kada pokažemo napuštenu kuću – gde su ljudi otišli? Verovatno u grad. Ruralne u urbane migracije ostavljaju trag ruševina. U dnevničkim zapisima, često se pominje i grad, u ovom slučaju Kedainiai iako ga nismo prikazali. Sin autora dnevnika odlazi u grad da pije, odakle je posle poslat u vojsku, ili ćerka koja donosi meso iz grada, ili crkva u gradu koja ima veće ceremonije, i tako dalje. To sve pokazujemo ali se naš pogled na urbani život nije promenio, ali nas je podstaklo na razmišljanje o međuzavisnosti i međusobnoj povezanosti svega.

Kakvi su vaši budući planovi? Imate li neke predstojeće projekte?

Imamo pregršt planova, kako za narativne tako i za dokumentarne projekte. Bilo kako bilo, iscrtavanje plana je lako, ali je njegova realizacija teška. Već imamo ideju za sledeći projekat, što bi takođe trebalo da bude poetični dokumetarac, ili više esejistički film, s tim što ovog puta ne planiramo da radimo na njemu sami, već da počnemo da radimo za početak sa nekim iskusnim producentom. Ako je neko zainteresovan, neka se oseti slobodnim da dođe i razgovara sa nama u Beogradu.

Foto Beldocs

Continue Reading
Advertisement