Connect with us

TV

Dimitrije Vojnov, scenarista serije DRŽAVNI SLUŽBENIK: Druga sezona se bavi trenutnim dešavanjima kod nas! Voleo bih da je emituju ODMAH

Published

on

Serija “Državni službenik” jedan je od najiščekivanijih ovogodišnjih projekata koji  prvom sezonom – provokativnom i donekle revolucionarnom za domaći serijski program, okupio armiju obožavalaca spremnih za nastavak avantura agenta Lazara Stanojevića i njegove ekipe. “Državni službenik” na domaće male ekrane doneo je žanr koji je u svetu već decenijama među najtraženijim i najgledanijim, a koji se u domaćoj produkciji, da li zbog straha od suda javnosti, ili nedostatka ljudi zrelih i kompetentnih da državnu službu “uhvate” za glavu i rep i pretoče takozvanu “duboku državu” u kvalitetan scenario po svetskim standardima, nije dovoljno eksploatisao. Sve do Dimitrija Vojnova kome, kako to otkriva u intervjuu za Film i TV portal, za ovaj zadatak nije trebalo mnogo hrabrosti niti borbe sa skrivenim centrima moći, budući da je od samog početka imao potpunu kreativnu slobodu i podršku produkcije da priču o “Državnom službeniku” privede kraju, makar u prvoj sezoni, onako kako ju je otpočetka i osmislio.

– Prva verzija scenarija za prvu sezonu nastala  je u potpunoj kreativnoj slobodi. Kada sam predao scenario producentima to je bio njihov prvi susret sa tim likovima i pričom. Jedini čovek koji je pre njih pročitao scenario bio je moj otac i on mi je rekao: „Mislim da si napisao ono što si hteo, ali se plašim da se to neće raditi, otišao si dosta daleko…“. Međutim, desilo se upravo obrnuto. Producenti su bili izuzetno zadovoljni, pre svega jer su odmah na početku dobili jasan predložak za dalji rad, i materijal koji donosi nešto novo. U tom smislu moj otac je pogrešio. Ono što je smatrao provokativnim u scenariju bilo je prihvaćeno, i na kraju je i realizovano. Zaista moram da kažem da je u vrednosnom pogledu, sve ono što sam hteo da iznesem u pogledu društvene kritike, preispitivanja službi bezbednosti, stranačkog miljea… doslovno preneseno na ekran. Isto tako drago mi je da su i gledaoci reagovali na te stvari i čini mi se da ova serija nije ostavila nikoga ravnodušnim jer je dala jednu novu sliku svetu. Svi prilaze ovoj temi sa nekim očekivanjima i mislim da ih je, kada se sve uzme u obzir, ova serija nadmašila.

Naše uverenje, kada je reč o domaćim serijama, jeste da se upravo scenariju i dramaturgiji pristupa bez prevelikih ambicija, i da zbog toga mnoge dobre ideje završe kao pokušaji koji se brzo zaboravljaju. U čemu je tajna kvalitetne priče?

– Televizijska serija je scenaristički medijum iznad svega. Nažalost, kod nas samo Siniša Pavić u suštini ima takav status kao neko čija se reč poštuje, čiji se scenario realizuje onako kako je napisan. Čini mi se da svi ostali scenaristi imaju položaj nekoga ko zapravo ipak nije glavni autor, čak i onda kada su dominantniji kao autori od recimo reditelja. U tom smislu, kod nas se serije po mentalitetu rada ipak više realizuju kao filmovi, i onda se često dešava da se na scenarijima ne radi na pravi način. Recimo, u Americi serije rade timovi pisaca, ali oni imaju takav metod rada. Oni na fakultetu uče kako da rade u timu. Kod nas su, međutim, još najbolje one serije koje piše jedan čovek, ili barem više ljudi pojedinačno, nikako u timu, što je zanimljivo, ali proističe iz toga što kod nas nema dobre prakse u formiranju tih scenarističkih timova i takvog načina rada. Mi na fakultetima učimo da radimo individualno, to je naše obeležje, i ne treba ga se odricati pošto-poto. Isto tako, trebalo bi na fakultet uvesti predmete na kojima će se izučavati i rad u ekipi, i onda napraviti tranziciju. Dakle, cilj treba da bude dobar scenario iz kog će da izraste dobra serija, koliko god ljudi ga pisalo. Ovde se nažalost dešavaju neke razne imitacije stranih metoda rada, a nisu ispraćene infrastrukturom u samom esnafu. Pogrešne metode rada dovode tradicionalno do panike jer scenariji ne stižu na vreme, onda se snima šta god je sročeno, i tako nastaju problemi. Serija za razliku od filma ne trpi mnogo promena na samom snimanju jer je kompleksna forma od desetak sati i više. Svaka promena u jednoj epizodi – ako je serija dobra – vuče promene i u drugim epizodama, i tu nema prostora za improvizaciju. Nažalost, kod nas se tu dosta improvizuje pa se onda javljaju i problemi.

Pročitajte još: MILAN KALINIĆ: KAKO PREŽIVETI KORONU uz seriju OKRUŽEN MRTVIMA – Mojim ZOMBIJIMA ispunjavam SVE ŽELJE!

Da li ste ranije imali dodira sa tajnim arhivima državnih službi, i koliko je izazovno bilo za vas da „zaronite“ u tu zabranjenu istoriju, pripremajući se za seriju? Koju tehniku ste koristili tom prilikom – ronjenje na dah, ili vam je bila potrebna ozbiljnija ronilačka oprema?

– Ovo je tema koja me je oduvek zanimala. Ima puno izvora o tome, a ima i ljudi koji su raspoloženi da podele svoje iskustva. Najveći izazov je bilo to da nađem ključ stilizacije u kom ću da inkorporiram autentične elemente u nešto što je žanrovska struktura. Ljudi iz Službi su veoma zadovoljni prvom sezonom „Državnog službenika“ i smatraju da je povoljno uticala na razumevanje njihovog posla. S druge strane, mislim da smo imali dosta izrađenu kritičku dimenziju u odnosu na sve institucije pa mi je tim pre zanimljivo kako su je dobro prihvatili.

Recimo da je „Državni službenik“ tematski bio prvi korak domaće produkcije ka nečemu što već ima ozbiljnu reputaciju na insotranom tržištu. Imate li osećaj da su se kočnice malo opustile posle prve sezone i kod koga su one bile stegnutije – kod autora sklonih autocenzuri ili kod publike naviknute da skreće pogled pred temama čija je cena ponekad glava?

– U drugoj sezoni sam pokušao da odem korak dalje, da junake i njihove međusobne odnose odvedem korak dalje, ali pre svega da pronađem slučaj koji će biti podjednako aktuelan i istinski relevantan kao što je bilo pitanje ekstremne desnice i islamističkog terorizma. Opredelio sam se za jednu aktuelnu temu, a to su trgovina oružjem i sajber-terorizam. To su aktuelne teme sada i kod nas, i čini mi se da sam imao dobar tajming. Taman sam u scenariju anticipirao neke događaje koji su sada počeli da se obistinjuju. Ovo nije stvar nekakvih proročkih moći već sposobnosti scenariste da anticipira društvena kretanja u trenutku kada mu delo bude izašlo. Tako da moram reći, druga sezona je veoma aktuelna, da se ja pitam, voleo bih da se već sada emituje. Ova sezona će se razlikovati i po tome što je bilo i saradnika na scenariju pored mene.

Ponosan sam što smo u prvoj sezoni DRŽAVNOG SLUŽBENIKA prikazali KOSOVO!

Koliko prostora i slobode ste imali za istinu u „Državnom službeniku“? A koliko sluha je javnost imala za nju? Šta očekujete od druge sezone i šta ste sebi zadali kao najveći zadatak sa novim ciklusom?

– Smatram da je ova serija jedna fikcija koja govori istinu. Imao sam mnogo razumevanja kod producenata. Recimo, mi smo snimali Gračanicu, i to u Gračanici, na Kosovu, među našim ljudima. To je veoma vredna stvar za nas. To je nešto što će ostati zauvek. Pružili smo ljudima mogućnost da vide Kosovo na ekranu. To su neke stvari koje su jako logistički kompleksne  i producenti su morali da ulože dodatni napor da bismo to mogli da vidimo na ekranu. Na tome sam im zahvalan jer su mogli da kažu, „Mi to ne možemo da snimimo“, i ja bih to prihvatio jer se takva snimanja zaista jako teško realizuju. A oni su to ipak uradili. I čini mi se da su gledaoci dobro reagovali na taj dodatni napor. Isto tako čini mi se da su gledaoci serije upamtili neke „ključne misli“ junaka, neke „ključne definicije“ nekih stvari kod nas. Trudio sam se da vrlo iskreno iznesem svoje poglede i da to bude zanimljiva serija. U drugoj sezoni sam ja napisao prvih pet verzija scenarija, ali posle su producenti angažovale još neke kolege na tom poslu koji su doneli neke svoje vizije, tako da drugu sezonu više vidim kao jedan kolektivni rad u kom je doduše moj doprinos bio dominantan i presudan.

Pročitajte još RECENZIJA: Kosmos – mogući svetovi! Magično TV putovanje do zvezda od čije smo prašine stvoreni

Koja vam je omiljena serija na temu „duboke države“?

– Ima mnogo vrhunskih serija na te teme, počev od britanske „Kule od karata“ sa Ianom Ričardsonom pa do nekih manje poznatih kao što je „Rubikon„. Ima puno jako dobrih serija na te teme. Nadam se da smo mi sa „Državnim službenikom“ ušli u dijalog sa njima. Ono što sam ja pokušao kao scenarista je da ponudim nešto što je naše, nešto što je novo, a opet i da uključim u scenario sve ono što naša publika želi da preuzmemo iz stranih serija i vidimo u našem miljeu. To je dvostruki zadatak, dakle imao sam zadatak da ponudim nešto novo, ali da isto tako ponudimo gledaocima mogućnost da neke stvari koje su gledali u stranom miljeu vide u našem. Uvek je komplikovano kada se prave pionirski koraci ali s druge strane sada smo započeli nešto i ta praksa će nadam se dovesti i do još većih dometa.

Drago mi je što su DRŽAVNI SLUŽBENIK, JUŽNI VETAR, UBICE MOG OCA… otvorili vrata krimi žanru!

Šta je to što vas najviše „žulja“ kod domaćih serija i filmova?

– Smaram da sada imamo jednu veoma raznovrsnu produkciju, i da svako može da pronađe nešto za sebe, i smatram da je to ono što je najvažnije i što je najviše nedostajalo kod nas prethodnih godina. Sada je, čini mi se, to prevaziđeno kao problem i smatram da taj diverzitet daje rezultate. Imamo i kvalitetne repertoarske filmove kao što je „Južni vetar“ i sjajne art haus filmove kao što je „Moj jutarnji smeh“ i ti filmovi su čini mi se, već sad možemo reći za sva vremena. Imamo „Ederlezi Rising“ za koji možda neskromno mogu reći da je imao nesvakidašnji internacionalni uspeh. Ovo su sve potpuno različiti filmovi i svaki ima neki svoj put što je zaista jako važno.

Žanr krimi drame, čini se da je poslednjih godina, i na televiziji, ali i na velikom platnu dominantan u domaćoj produkciji. Kao da naši kinematografi kad naiđu na „zlatnu koku“ ne odustaju dok je ne očerupaju do gole kože. Čime biste vi napravili zaokret u odnosu na trenutne teme? Koliko je teško ponuditi nešto novo?

– Čini mi se da je ovo jedna velika pobeda naše žanrovske produkcije jer su naše televizije decenijama bile zatvorene prema krimiću, pre svega. Mislilo se da kod nas najbolje prolaze serije u epohi, i komedije. Sada se to preokrenulo. Komedija je u defanzivi, serija u epohi je ili telenovela ili krimić u svojoj postavci, dakle potpuno su potisnuti. Unutar krimića imamo jako veliki diverzitet, od „Grupe“ koja je ponudila jednu realističku HBO fakturu po uzoru na Sajmonovu „Žicu“ pa onda „PetBalše Đoga koja je slična Mekvinovoj ekranizaciji Linde Laplante u „Udovicama„, „Ubice mog oca“ koje su jedan već razgažen, u suštini procedural, i „Južni vetar“ koji je gangsterska saga nastala prvo u bioskopskoj formi. Dakle, to sve jeste isti žanr, ali te serije su potpuno različite i nude prostor sa uzbudljive zaplete, za društvenu kritiku, to je sve vrlo zanimljivo. A setimo se, pre desetak godina, kad su krenuli „Jagodići„, to je bio krimić, ali zaodenut u seriju iz epohe da bi se nekako žanr prošvercovao. Slažem se da će krimić početi malo da jenjava, ali verujem da će sada ostati kao uspostavljen žanr. I u njemu će opstati samo oni koji su najkvalitetniji i naravno produkcije koje su u stanju da prate potrebe tržišta. Ono što mislim da će biti sledeći trend su ozbiljno koncipirane porodične priče. Telenovela i porodična serija idu nenametljivo, ali prave jake rejtinge i mislim da se tu otvara prostor za razvoj.

Pročitajte još TOP 6 SJAJNIH DOMAĆIH SERIJA kojima je POTVRĐENA DRUGA SEZONA!

Kako gledate na ekspanziju domaće TV produkcije poslednjih par godina, ima li kvaliteta u kvantitetu koji nam se nudi? Koju seriju biste izdvojili?

– Smatram da je sada jako dobra situacija za ljude koji se bave televizijom jer se otvaraju prilike da se dokažu i neki novi ljudi. Nisam siguran baš da će ovoliki kvantitet opstati u kontinuitetu, čini mi se da će proizvodnja vremenom ipak malo opadati ali ono što je dobro to će opstati, i svakako da će produkcija u kontinuitetu biti veća nego što je bila, ali ne ovolika kao sada. Elem, mislim da su serije donele nešto novo, recimo mislim da serija „Preživeti Beograd“ koja ide subotom uveče na Pinku a to je nezahvalan termin, jako nekonkurentan, donela je odlične mlade glumce, vrlo simpatične likove. Ne znam da li će ta serija biti obnovljena za drugu sezonu, šta će biti sa njom ali recimo ta serija će biti rasadnih zanimljivih mladih glumaca i to je ono što nam nedostaje, dobra serija za mlade. Zatim, serija „Dug moru“ je donela neke izuztne rediteljske bravure, ima ona sekvenca koju sam nazvao „Unazad”. Ja nešto tako dobro nikada nisam video na našoj televiziji. „Pet“ Balše Đoga je donela jedan zaista autorski pogled na žanr, jak autorski pečat, jednu dozu pomerene percepcije konvencija i realnosti koje su karakteristika ovog „zlatnog doba“ televizije. Zatim, recimo „Švindleri„, tek treba da krenu na nacionalnoj televiziji, to je jako zanimljiv spoj Nušića i špageti vesterna. „Južni vetar“ je već ozbiljan, zaokružen brend, jako ozbiljno urađena stvar, impozantna u mnogim aspektima. To su eto neke stvari koje baš pasionirano pratim.

Sjajno je to što Miloš Biković i Milan Marić rade sa ruskim filmovima!

Ruski film u poslednje vreme je postao dosta zastupljen kod nas. Kako gledate na to, i koja kinematografija vam najviše prija – ruska, španska, holivudska, ili neka po vašem izboru?

– Za našu kinemtaografiju jako je značajna ta veza koju sada imamo sa ruskom kinematografijom preko Miloša Bikovića. On je postao istinska zvezda u Rusiji i to je ogromno tržište, a vidim i da drugi naši glumci recimo Milan Marić i Milena Radulović tamo rade. Milan Marić je igrao glavnu ulogu u filmu „Dovlatov“ koja je zaista impresivna, to je u svakom smislu jako ozbiljan film. Njemu je partner u tom filmu Danila Kozlovski, a taj čovek je kao Tom Kruz i Bred Pit za ruske uslove spojen u jedno. I Marić je u tom filmu glavni, a Kozlovski sporedni lik. Ponekad mi se čini da ljudi ni ne shvataju koliko su filmovi sa Milošem Bikovićem veliki hit u Rusiji, koji su to milioni gledalaca, koliko je to ogromno tržište. Dakle, ta veza koju pre svega pravi Biković je jako važna, ona je značajna za budućnost našeg filma jer ruska kinematografija ima svoju publiku a ima i visok tehnološki nivo. U tom pogledu, smatram da su neki filmovi iz Rusije kroz Bikovića postali maltene naši, srpski, i to je sjajno. „Balkansku među“ ja nekako i vidim kao srpski film značajnim delom jer naša je tema i nama to mnogo znači. Da ne govorim o tome da je „Balkanska međa“ kao akcioni film plasirana svuda po svetu i donela je taj naš ugao gledanja na kosovski konflikt do publike. Nije to mala stvar.

Ja sam lično naravno pre svega strateški okrenut prema Holivudu, a pored holivudske produkcije pratim i sve ostale, sa akcentom na južnokorejsku i špansku.

Pročitajte još INTERVJU Nina Nešković za FILMITV: Sa “Devojkama” završavam dan

Daje li vam trenutna situacija sa korona virusom ideje za neki novi scenario? Teorijama zavere obasipaju nas sa svih strana. Kada biste morali da odaberete jednu kao polaznu tačku vaše nove serije ili filma – kako bi ona glasila?

Čovečanstvo je zatvoreno zbog pandemije, ali aplikacije za upoznavanje i dalje rade. Momak i devojka se upoznaju preko Tindera, shvate da ima hemije među njima ali pošto pripadaju rizičnim grupama ne mogu da se sretnu. Recimo, eto ta priča…

Čime prekraćujete dane u „izolaciji“ i koju biste seriju ili film preporučili našim čitaocima za period „zabrane kretanja“?

Svakodnevno u raznim formama dajem ljudima predloge za gledanje. Ali čini mi se da ljudi nisu dovoljno razumeli preporuku za seriju „Dare Me„. Izuzetno uzbuljiv i sjajno realizovan krimić smešten u svet američke provincije i akrobatskog navijanja kao sporta.

Foto Forum beogradske Gimnazije

Advertisement